PSIHIJATRIJA:

Bolesnici nerado prihvaćaju da imaju psihičke smetnje. Kada se bolesnik odluči potraži liječničku pomoć, liječnik psihijatar pokušava slijediti dobivene informacije i stvoriti dijagnostički utisak. Postavljanje dijagnoze temelji se na pažljivo prikupljenim podacima i pregledu bolesnika.
Osnovni psihijatrijski dijagnostički instrument je psihijatrijski intervju. Psihijatrijski  intervju je vrlo specifičan razgovor iz više razloga. Posebno je važan prvi intervju jer se bolesnik tada prvi puta susreće s psihijatrom i institucijom prema kojoj ima u većini slučajeva mnoge predrasude. Često se boji psihijatra. Psihijatar u prvom susretu stvara dijagnostički dojam i nastoji razmišljati diferncijalno dijagnostički. Pokušava dobiti podatke o osnovnim poteškoćama i vremenu kada ih je bolesnik ili okolina prvi puta zamijetila. Razgovor treba voditi nenametljivo i motivirati bolesnika na suradnju. Psihijatar pri tome pokazuje empatiju za bolesnika i dobru volju da mu pomogne. Jedan od osnovnih ciljeva psihijatrijskog intervjua, osim postavljanja dijagnoze, je aktivno uključiti bolesnika u proces liječenja t.j. uspostava partnerskog odnosa a ne pasivnog(autoritet-dijete). Međutim, kod pojedinih bolesnika to se ostvaruje vrlo teško ili nikako.

Po preporuci Svjetske zdravstvene organizacije preventivni sistematski pregled trebao bi se  provoditi redovito – jednom godišnje ili barem svake dvije godine. Prijelomna dob za odlazak na sistematski pregled ne postoji. Sistematskim pregledima podliježu različite dobne skupine: od školske populacije, adolescenata, radno aktivnog stanovništva, sportaša, umirovljenika, a mogu biti usmjereni prema muškoj ili ženskoj populaciji.